Sarajevogas kao drugi dom: Priča Muhameda Hame Aličića

Postoje ljudi koji u firmu dođu na posao. I postoje oni koji u firmu dođu  i ostanu joj biografija.

Muhamed Hamo Aličić, u Sarajevogasu poznatiji po nadimku Borac, pripada ovoj drugoj vrsti.

Njegova priča ne počinje nimalo lako, nego povratkom iz tadašnje JNA, 1986. godine. Zemlja je bila teška, vrijeme još teže, a izbori mladih ljudi jednostavni: raditi se moralo. Studentski servis primao je nove ljude, a Hamo je dobio svoj prvi angažman u Sarajevogasu, telefonista, ugovor na tri mjeseca. Privremeno, kako to obično biva s velikim životnim pričama.

Otac, kako se Hamo sjeća, nije bio oduševljen. Brinuo je da će posao potisnuti školu.

„Stari je imao pravo“, kaže danas kroz osmijeh.

Ali to su bila vremena kada su se ljudi, osim na poslu, nalazili i poslije posla. Kada su kolege bile više od kolega. Hamo pamti prihvatanje, podršku, odsustvo podjela. Radno mjesto bilo je i učionica i porodica.

Vrijedan rad ubrzo ga vodi dalje, od telefoniste do majstora II za mjerno-regulacione uređaje. Već 1988. godine pozvan je da radi dežure. Nije još ispunjavao formalne uslove, pa je interno polagao ispit pred Upravom.

„Nije bilo nimalo lako“, prisjeća se. Ali neke se zrelosti ne dobivaju godinama staža nego spremnošću da ih zaslužiš.

A onda su došle zlokobne devedesete.

Vrijeme kada se branio grad, a s njim i sistem koji grad drži živim. Pred kraj rata Hamo se vraća u Sarajevogas, dok rat još traje. Gasni sistem se održavao pod granatama i snajperskom vatrom.

Gasovod Zvornik – Sarajevo, kaže, prošao je „korak po korak“. Ne kao infrastrukturu, nego kao liniju života.

Radio je s ljudima koje i danas pamti po dobru. Posebno izdvaja legendarnog Izu Sabljicu „najboljeg kolegu u Sarajevogasu“, kako kaže, uz uvjerenje da će se mnogi složiti. Spominje i Saliha Delalića, Ćuka, te brojne terenske ekipe koje su znale po dva ili tri dana ne dolaziti kući. Posao nije imao radno vrijeme, nego odgovornost.

Pamti i rukovodioce koji su rokove poštovali noseći plave mantile zajedno s radnicima, dok su se osamdesetih gradila naselja poput Breke. Tada su se, kaže, išlo i na izlete. Jer i najteži sistemi opstaju na jednostavnoj formuli: rad + ljudi.

Bilo je i najtežih zadataka, čišćenje gasovoda s jedinicama teritorijalne odbrane. Posao koji briše granicu između civilnog i ratnog, između struke i hrabrosti.

Godine 1999. dolaze i prvi zdravstveni problemi, te promjena radnog mjesta. Tada upoznaje kolegu Fadila Delića, od kojeg, kaže, mnogo uči. Jer u svakoj dugoj karijeri postoje mentori koji se pojave baš kada trebaju.

A nakon tolikih kilometara cijevi, smjena i dežura, Hamo danas izgovara rečenicu koja zvuči kao životna diploma:

„Kad bi čovjek znao koliko ne zna, to bi već bio dobar početak.“

Kaže da je posao radio hrabro. Da je bilo opasnih, ali i lijepih trenutaka. Da je odgovornost uvijek bila na prvom mjestu. Dodatne edukacije iz zaštite na radu i zaštite od požara otvorile su mu nove vidike, ali suština je ostala ista, čuvati sistem znači čuvati ljude.

Danas, nakon četiri decenije, Sarajevogas naziva svojim drugim domom. I nada se da će ga se kolege sjećati s osmijehom.

Jer, kako sam kaže:

„Kad neko kaže 40 godina radnog staža, puno je. Ali ako poredimo s insanom od 40 godina, to i nije neka starost.“

Možda je baš u tome tajna dugih karijera.

Ne u godinama koje prođu, nego u onome ružnom što odlučiš da ne pamtiš.

A Hamo, naš Borac, kaže da se ružnog zaista ne sjeća.

Dragi naš Hamo, želimo ti sretnu i dugotrajnu penziju koju trebaš trošiti u zdravlju, veselju i rahatluku.