Biografija sistemskog rada: priča o Mersadu Vlahovljaku

Postoje karijere koje se mjere godinama. I postoje one koje se mjere s vremenom. Mersad Vlahovljak pripada ovoj drugoj kategoriji, onoj u kojoj se profesionalni put ne računa kalendarom, nego promjenama koje su se dogodile usput.

U Sarajevogas dolazi davne 1996. godine, u vrijeme kada je grad još učio kako da diše normalno, a sistemi kako da ponovo funkcionišu. Prije toga radio je u UNIS-u, tada već iscrpljenom postratnom realnošću. Prve dvije godine u Sarajevogasu pamti po radu preko Studentskog servisa, improviziranom, ali nužnom rješenju jednog vremena koje nije imalo luksuz stabilnosti, ali je imalo potrebu za ljudima koji znaju i hoće.

Godine 1998. postaje radnik Sarajevogasa. Počinje kao tehničar. Klasična početna pozicija, ali s nekim starinskim, danas gotovo zaboravljenim pravilom: ako pokažeš interes, sistem će ti dati šansu. Uz podršku tadašnjeg rukovodstva i stalnu motivaciju da se znanje ne podrazumijeva nego gradi, Mersad se dodatno educira. Rezultat tog procesa dolazi 2004. godine – diploma, novo radno mjesto i titula inžinjera-saradnika. Od 2021. godine, zvanično: inžinjer Sarajevogasa.

Ali ovdje nije riječ o formalnom napredovanju. Ovo je priča o kontinuitetu učenja. Tokom 2014. godine Mersad polaže certifikat za stručnjaka za unutrašnje gasne instalacije, pred komisijom koja dolazi iz Njemačke. Nema simbolike veće od toga: znanje koje se mjeri međunarodnim standardima, u sistemu koji je nekada radio po principu „snađi se“.

Ljudi su, ipak, uvijek bili važniji od titula. Kroz godine rada upoznao je brojne kolege, s kojima je kako sam kaže uvijek ostajao u korektnim i harmoničnim odnosima. Posebno se sjeća perioda rada kao tehničar i kolege Džigala Ibrahima, od kojeg je učio prve lekcije o finom podešavanju gasnih stanica. U tom znanju nije bilo samo tehnike, nego i povjerenja onog prešutnog, radnog, koje se ne piše u pravilnicima.

U lijepom sjećanju mu ostaje i kolegica Nihada Glamoč, osoba koja je nesebično stajala uz kolege na terenu i bila snažna motivacija svima koji su željeli da uče, napreduju i ostanu u sistemu zbog kojeg vrijedi ostati.

A onda i fudbal. Jer Sarajevo bez lopte nije Sarajevo. Mersad je, kako kaže, cijeli život „ganjao loptu“, što ga je dovelo do redovnog učešća na Komunalijadama. Ta sportska druženja bila su više od rekreacije, bila su socijalno ljepilo jednog sistema. Ljubav prema sportu dovela ga je i do uloge selektora fudbalske ekipe Sarajevogasa, što pamti kao čast, ali i odgovornost.

„Bila su to vremena kada su ljudi bili insani“, kaže s osmijehom. Radilo se ozbiljno, družilo iskreno, a radni dan često se nastavljao razgovorima koji nisu imali veze s poslom, ali su imali veze s ljudima.

Mersad se sjeća i edukacija s kolegama iz Njemačke, koji su insistirali na uskoj specijalizaciji i jasnoj podjeli odgovornosti. U postratnom periodu to nije bio slučaj, svi su radili sve. Danas je drugačije. Njemački koncept je primijenjen i u Sarajevogasu. Sistem je sazrio.

A Mersad?

On je, na neki način, ostao njegova tiha mjera uspjeha Sarajevogasa. Jer institucije se ne grade samo investicijama i pravilnicima, nego ljudima koji su u njih ušli kad je bilo najteže i ostali.

Na kraju ove priče, koja je istovremeno i lična i kolektivna, ostaje još samo ono najvažnije a to je ono ljudsko.

Sarajevogas se od Mersada Vlahovljaka ne oprašta, jer od takvih ljudi se zapravo nikada ne odlazi. Ali mu, s punim poštovanjem i iskrenom zahvalnošću, želimo sretan odlazak u penziju, mnogo dobrog zdravlja i što više vedrih, bezbrižnih i veselih dana. Dana u kojima neće zvoniti telefoni s terena, ali će ostati sjećanja na godine rada, kolege, prijateljstva i sistem kojem je dao više od radnog vremena, kojem je dao i dio sebe.