Kada „privremeno“ potraje 40 godina: priča o Binasinom odlasku u zasluženu penziju

Postoje ljudi čiji radni vijek stane u jednu rečenicu, i oni čiju priču može ispričati samo vrijeme. A vrijeme, naročito u sarajevskim preduzećima, zna biti najtvrdoglaviji urednik. Tako nam odlazak kolegice Binase Šahman u zasluženu penziju stiže kao podsjetnik da je ponekad najduže upravo ono što je privremeno.

Sve je počelo 8. januara 1986. godine, u kancelariji u Velešićima, gdje je dočekao tadašnji šef, s onom tipično bosanskom kombinacijom optimizma i improvizacije: „Binasa, ovdje smo samo privremeno. Vrlo brzo ćemo se seliti na novu adresu.“

Četrdeset godina kasnije ta privremenost i dalje živi u radnim sjećanjima, kao najpoučniji vic o našoj tranziciji.

Binasina prva profesionalna godina bila je godina kartica, indiga i živaca dovedenih do savršenstva. Ručno knjiženje, kako kaže, današnjim generacijama zvuči kao ništa. A u stvarnosti značilo je drvenu kutiju punu kartica i dug proces u kojem jedan pogrešan dinar može poništiti cijeli radni dan. U svijetu u kojem tastatura još nije bila produžetak ruke, greška je imala težinu. Ali Binasa se ne žali, naprotiv, o tim vremenima govori s nježnom zahvalnošću.

Zahvalnost posebno duguje kolegici Izi Drakovac, ženi koja je, kako kaže, naučila svakoj finesi posla. U vremenu prije tutorijala i Excel formula, iskustvo se prenosilo kao zanat: direktno, strpljivo i s ljudskom toplinom.

Dolazak 1990-ih donio je tehnološku revoluciju, terminale, posebne sisteme za obradu podataka ali i agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Sva ta nova oprema preseljena je u zgradu Predsjedništva, koje je u ratnim godinama postalo i Binasino radno mjesto. Put od Buća Potoka do Predsjedništva trajao je 45 minuta, ali te minute, kaže, pamti preciznije nego ijednu obračunsku stavku iz knjigovodstva.

Rat je, kao i svima, donio neizvjesnost, ali rad je ostao konstanta. Nakon rata došli su računari, ubrzanje, nova era. Dan kada su počeli koristiti elektronsku poštu pamti kao malu ličnu revoluciju: shvatila je, kaže, da je budućnost već tu, i da se više ništa neće raditi kao prije.

A Sarajevogas i njegovi radnici pamte i drugačije trenutke: izlete širom tadašnje Jugoslavije, Zagreb, Beograd, gradove širom Bosne i Hercegovine. Putovanja koja su stvarala kolektive, a ne samo radne timove. „Lijepa vremena“, dodaje tiho, onako kako to ljudi kažu kada znaju da se nešto ne može ponoviti, ali može ostati u sjećanju.

Naravno, bilo je i teških dana, teških poslova, rokova koji ne praštaju i godina koje prolaze brže nego mjeseci. Ali Binasa nikada nije bježala od posla. Struka ju je služila, zdravlje pratilo, a rad postao dio identiteta koji se ne isključuje odlaskom u penziju.

Danas, kada se nakon četiri decenije predanog rada povlači, njen odlazak nije samo kraj jedne karijere. To je tiha mala epoha Sarajevogasa koja odlazi s njom: epoha kartica i indiga, epoha terminala, epoha ratnih kancelarija i poratnih e-mail revolucija.

I možda priča naše kolegice Binase najbolja definicija profesionalnog života u Bosni i Hercegovini: dođeš „privremeno“, ostaneš 40 godina, i na kraju shvatiš da je baš, Sarajevogas bio tvoja stalna adresa.