Rad i naučene lekcije: Sarajevogas kroz sjećanja Rame Bronje

Kad se u Sarajevogasu spomene ime Rame Bronje sve kolegice i kolege koji su već decenijama uposlenici ovog preduzeća dobiju blagi osmijeh na licu i počnu pričati dogodovštine koje su proživjeli s Ramom. Uz njegovo ime obavezno se veže i ono „naš“  jer Ramo Bronja nije ništa drugo nego naš, međutim Ramo Bronja je taj status uvaženog i vrlo prepoznatljivog kolege sticao još od davne 1988. godine kada je i postao uposlenik Sarajevogasa. Tih davnih godina Sarajevogas je bio u svom nastajanju a kako se Ramo sjeća, upravo u tom vremenu direktor Sarajevogasa je bio Salih Selmanović.

Odmah nakon spominjanja imena direktora, Ramo zastaje i dodaje kako je Salih Selmanović bio direktor ali i gromada od čovjeka, intelektualac i menadžer sa vizijom. Međutim sve te titule ostaju samo titule, jer Ramo ističe kako se od direktora Selmanovića moglo mnogo učiti.

„Od njega smo učili šta je sabur, gospodluk. Pored direktora tih godina u Sarajevogasu je bio i Bećko Gribajčević koji je značajno uticao na moj život. Gospodin Gribajčević je pored velikog direktora Saliha bio čovjek na koga se moglo ugledati. Tada, urbana figura s manirima koji se donose od kuće, čovjek kojeg sam u tom vremenu smatrao uzorom i mentorom“, sjeća se Ramo Bronja.

Iako je već tada imao deset godina radnog iskustva kojeg je stekao u Beogradu i završen Fakultet organizacijskih nauka kojeg je također završio u glavnom gradu tadašnje Jugoslavije, Ramo ipak stiče nova iskustva te 1988. godine u Sarajevogasu od novih radnih kolega sa kojima se iznimno slagao.

„U tom periodu Sarajevogas je bio stabilna firma koja se dodatno razvijala, nedostajalo nam je iskustvo, tehničke procedure i direktne upute. Grad se širio a s njim i gasifikacija novih naselja. Veliki posao je bio pred nama a taj posao ne bi mogao biti obavljen bez meni dragog kolege koji je danas rahmetlija a čije je ime Bećko Gribajčević. Također, moram reći i napraviti usporedbu, ako smo tada imali Bluma u Sarajevu mi smo u Sarajevogasu imali Bećka Gribajčevića“, sa sjetom u očima govori Ramo Bronja.

„Centri za kupce postali su okupljališta građana, kad danas kažemo „centar za kupce“ mislimo na puku administraciju i plaćanje računa ali kako se sjeća Ramo, centri za kupce su u početku bili upravo okupljališta građana koji su tražili svoja prava.“

Od centara za kupce nastali su prema ideji tadašnje direktorice Nihade Glamoč centri za komunalne usluge. Ideja je bila da se na jednom mjestu mogu platiti svi računi ali i završiti kompletna dokumentacija za komunalne usluge.

Kruna rada uposlenika Sarajevogasa u centrima za kupce bile su pohvale koje su se nizale, nekih od njih se i dalje sjeća Ramo Bronja i čuva ih u svom inboxu iz kojih kao iz rukava vadi pohvale i zahvalnice koje za potrebe ovog teksta i prikazujemo :

 

Ramo Bronja, tada vodeći inžinjer za odnose s kupcima, bio je u tom periodu izuzetno prepoznatljiv uposlenik Sarajevogasa koji je komunicirao sa ogromnim brojem ljudi koji su dolazili u centre za kupce. Tada je došlo do izražaja sve ono što je učio od kolege Bećka Gribajčevića.

„Sjećam se da se u tom periodu krao gas. Ljudi koji su tada slovili za šefove podzemlja u Sarajevu bi dolazili u prostor Sarajevogasa kako bi razgovarali sa mnom. Međutim, lijepa riječ i gvozdena vrata otvara a ja sam s lijepim riječima i manirima koje sam naučio od kolega iz prethodnog perioda uspio da smirim mnoge strasti i da spriječim mnoge konflikte koji su tada mogli lako eskalirati. Ono što je ljudima iz takozvanog podzemlja bilo bitno jeste uvažavanje, prijem i kafa, koju sam tada naručivao od kafe- kuharice Fije iz firme. Sjetimo se da je tada kafa koštala 0,20 KM a to je bila cijena mira i pomirenja ali i razgovora nakon kojeg bi svi iz kancelarija Sarajevogasa odlazili sretni i zadovoljni“, ističe Ramo Bronja.

Socijalna osjetljivost kolega Sarajevogasa bila je nadaleko poznata. Naš Ramo Bronja govori o velikom broju socijalnih slučajeva koji su dolazili u centre za kupce i onda kada bi imali veliki dug za gas a nisu imali dovoljno novca da taj dug izmire. Ramo se sjeća žene koja je često dolazila u Sarajevogas radi dugovanja, ta žena je dolazila iz rubnih i siromašnih dijelova grada. Na njoj se moglo vidjeti da zaista nema da plati dug ali njene su potrebe za gasom u zimskom periodu bile jasne. Tada smo se mi uposlenici Sarajevogasa organizovali, skupili novac za plaćanje njenog duga i uz sve to dodatno odlučili na kupovinu namirnica za njenu porodicu. Nikada neću zaboraviti njenu sreću kada smo joj saopštili radosne vijesti i kada je jedno od naših vozila pretrpano hranom upućeno na njenu adresu. Bila su to zaista i teška ali i vrlo humana vremena, dodaje se naš sugovornik.

„Kada sam bio mlad mislio sam da su dani penzije daleko, jasno se sjećam ispraćaja u penziju Alije Hejuba, mog tadašnjeg šefa koji je na svom ispraćaju rekao, „čuvajte Sarajevogas i ne dozvolite da se Sarajevogasu nešto ružno desi“. Meni su te riječi uvijek bile na pameti. Sjećam se zadnje radne sedmice, imao sam još samo pet dana do penzije i upravo tada sadašnji direktor Sarajevogasa, Hase Tirić mi upućuje pozivnicu za učešće u radu konferencije o gasu u Istanbul. Nikada mu to neću zaboraviti i taj put je jedan od najljepših poklona koje sam dobio od Sarajevogasa.“

Ramo Bronja za kojeg možemo reći da je iznimno poznat uposlenik Sarajevogasa je sada u svojoj zasluženoj penziji ali nikako i u mirovini. Njegova radna aktivnost je i dalje njegova svakodnevica a njegova vitalnost je preduslov za dugovječnu penziju u kojoj će sigurni smo uživati u narednim desetljećima.

Kolegice i kolege Sarajevogasa za Ramu Bronju imaju samo riječi hvale kao i on za njih, njegov doprinos Sarajevogasu neće biti zaboravljen a njegova prisutnost neće biti izbrisana. Ono što mi možemo poželjeti našem Rami Bronji je dug život, mnogo sreće i mirnih dana koje će provesti sa svojom porodicom sa kojom će u zdravlju i dobrog raspoloženja trošiti zasluženo stečenu penziju.