Tri decenije odgovornosti: profesionalni put Ismeta Ibrovića

U martu 1996. godine, u periodu kada se grad oporavljao i sistem iznova uspostavljao, u prostorije Sarajevogasa prvi put je ušao Ismet Ibrović. Kolege ga znaju kao Iska, a mnogi i po nadimku “Bratstvo”, nadimku koji najbolje opisuje njegov odnos prema poslu i ljudima.

U radnu sredinu došao je neposredno nakon ratnog perioda, u vojničkim cipelama, ali sa jasnom namjerom da gradi profesionalni put u preduzeću koje je tih godina imalo izuzetno zahtjevnu ulogu u stabilizaciji komunalnog sistema. Raspoređen je u ekipu za hitne intervencije, gdje je već prvog dana dobio pitanje koje je definisalo početak njegove karijere:

“Koliko poznajete grad?”

U vremenu bez GPS uređaja i digitalnih mapa, poznavanje ulica, adresa i numeracije bilo je ključno za efikasno djelovanje na terenu. Ismet Ibrović je, svjestan odgovornosti koju nosi ovaj posao, kupio mapu grada i sistematski učio svaku ulicu. Ubrzo je, kako i sam ističe, “mapa prešla s papira u pamćenje”. Brza reakcija na svaku prijavu postala je standard njegovog rada.

Period neposredno nakon reintegracije pojedinih dijelova grada bio je posebno izazovan. Ekipe za hitne intervencije radile su danonoćno, bez preciznog radnog vremena, bez pauza, vođene isključivo obavezom prema građanima i sigurnosti sistema.

Uklanjanje nelegalnih priključaka, intervencije po dojavama o mogućim curenjima gasa, rad u okolnostima pojačanih tenzija, sve su to bili sastavni dijelovi svakodnevice. Ipak, kako Ismet naglašava, posao je morao biti obavljen profesionalno i jednako, bez obzira na to ko se nalazi na adresi intervencije, od najviših nosioca javnih funkcija do građana u najtežim socijalnim okolnostima.

Posebno zahtjevan zadatak bio je angažman na reintegrisanoj Grbavici, gdje su postojale dojave o mogućim namjernim eksplozijama gasa. Pravovremenim i odlučnim djelovanjem ekipe su zatvorile gas u tom dijelu grada i spriječile potencijalno ozbiljne posljedice. Ovi događaji ostaju trajni podsjetnik na značaj odgovornog upravljanja sistemom.

U svom profesionalnom razvoju Ismet Ibrović ističe značaj kolega od kojih je učio. Posebno mjesto u njegovom sjećanju zauzima Salih Delalić, kojeg opisuje kao istinsku ikonu preduzeća. Od njega je, kako navodi, usvojio jedno od ključnih pravila rada: sve mora biti dokumentovano.

“Papir je trag koji se ne briše”, princip je koji je generacijama zaposlenika služio kao zaštita i oslonac, kako za pojedinca, tako i za preduzeće.

Terenski rad nosio je i specifične situacije od dojava o curenju gasa izazvanih intenzivnim kuhanjem u zgradama, do mirisa fermentisanog kupusa koji je kod građana izazivao zabrinutost. Upravo u takvim okolnostima dolazila je do izražaja stručnost, smirenost i komunikacijska vještina zaposlenika.

Kasnije iskustvo na poslovima dispečera dodatno je proširilo njegov profesionalni horizont. Kako ističe, taj posao zahtijeva tehničko znanje, ali i psihološku stabilnost i sposobnost jasne komunikacije. Posebno naglašava da su građanke često pokazivale izuzetnu odlučnost i preciznost u postupanju po uputama, što je značajno doprinosilo sigurnosti domaćinstava.

Nakon tri decenije rada, Ismet Ibrović ističe da je u Sarajevogas radio s ponosom i osjećajem privilegije. Uvjeren je da su zaposlenici, uprkos izazovima, uvijek pokazivali visok nivo posvećenosti. Kada bi se, kako kaže, sabrali svi dodatni sati rada, mogli bi činiti čitavu godinu angažmana bez naknade ali sa punom sviješću o važnosti posla koji obavljaju.

Nadimak “Bratstvo”, koji je sam sebi dao, kolege su prihvatile jer je odražavao njegov karakter, timski duh, kolegijalnost i spremnost da pomogne.

Godine su prošle brzo, ali profesionalni trag ostaje. Ismet Ibrović iza sebe ostavlja primjer radne etike, odgovornosti i lojalnosti preduzeću.

Kolegi Ismetu Ibroviću želimo mirne i ispunjene penzionerske dane, dugotrajnu penziju i vrijeme koje će provoditi u zdravlju, rahatluku i zadovoljstvu.

Njegov profesionalni put ostaje dio institucionalne memorije Sarajevogas i potvrda da su ljudi temelj svakog stabilnog sistema.