Tri decenije vjernosti Indire Škopo i jednog radnog vijeka u Sarajevogasu
Neki datumi nisu samo broj u kalendaru. Oni postanu lični početak jedne epohe.
Za Indiru Škopo, jedan takav datum bio je 6. 4. 1994. godine, dan kada je, u vremenu koje Sarajevo pamti po ratnim iskušenjima, otvorila novo poglavlje svog profesionalnog života u Sarajevogasu.
Bio je to, kako sama kaže, „lijep prvi dan“. Dan upoznavanja novih ljudi, kolega i sistema rada. U izazovnim okolnostima tog vremena, radni sto nije bio samo mjesto zadataka, nego i prostor susreta, solidarnosti i zajedničke borbe da se održi kontinuitet života u gradu.
S iskustvom iz knjigovodstva Fudbalskog kluba “FK Željezničar”, Indira je u Sarajevogas došla na poziciju knjigovođe za velike kupce i dobavljače, radeći na poslovima obračuna i finansijske administracije. Iako je prelazak iz sportskog kolektiva u komunalni sistem bio velika promjena, profesionalna disciplina i ljubav prema radu brzo su pronašli svoje mjesto.

Posebno emotivno mjesto u njenom sjećanju zauzimaju prvi radni prostori u Velešićima, koje su kolegice i kolege doslovno zajednički osposobljavali za rad. To nisu bile samo kancelarije. To su bili prostori koji su nastajali rukama ljudi koji su vjerovali u kontinuitet kompanije, prisjeća se Indira.
Čistile su se barake, lijepili najloni, spašavali dokumenti koje je vrijeme gotovo uništilo. Iz današnje perspektive, to nisu samo slike rada, to su slike posvećenosti jednoj instituciji koja je, zajedno sa svojim zaposlenicima, rasla iz godine u godinu.
Kada je 1996. godine otvoren Centar za korisnike Sarajevogasa na Malti, Indira prelazi na likvidaturu i obračun plata, radeći paralelno na više lokacija. Upravo joj je taj period, obilježen direktnim radom s korisnicima, ostao u posebnom sjećanju zbog svakodnevnog kontakta s ljudima.
Jer iza svakog računa, svake evidencije i svakog predmeta uvijek je stajao čovjek.
Ako se jedna riječ može izdvojiti kao nit koja prolazi kroz cijelu njenu karijeru, onda je to kolektiv. Indira s posebnom zahvalnošću govori o kolegicama koje su joj pomogle na samom početku: starijim generacijama koje su je usmjeravale, prenosile znanje i učile ne samo poslu, nego i pripadanju jednom sistemu.
Tu toplinu kasnije je i sama prenosila mlađim kolegama, vjerujući da kompanije ne čine samo procedure i pravilnici, nego ljudi koji jedni drugima ostavljaju iskustvo.
Jedna od upečatljivijih uspomena ostala je vezana za trenutak kada je, pred odlazak na operaciju, trebalo završiti obiman posao na predmetima tužbi. Kolegica Dženana, iako već na drugom radnom mjestu, ostala je do kasno u noć kako bi zajedno završile posao.
To su oni trenuci koji ne ulaze u formalne izvještaje, ali ostaju u biografiji svakog kolektiva kao njegova najvažnija vrijednost.
Ipak, svaka velika kompanija ima svoje male legende. Jedna od onih koju Indira pamti s osmijehom pamti vezana je za novogodišnje druženje, kada su je kolegice i kolege svečano obučenu u bundu i visoke štikle, na opće oduševljenje prisutnih zamijenili sa zvijezdom večeri, pretvarajući običnu internu proslavu u priču koja se i danas prepričava.

Upravo takvi trenuci podsjećaju da su najbolje organizacije one koje, osim profesionalnosti, njeguju i ljudsku bliskost.
Nakon tri decenije rada u Sarajevogasu, Indira Škopo svoju karijeru završava s osjećajem ispunjenosti i zahvalnosti.
Kaže da nikada nije bilo teško dolaziti na posao. Možda upravo zato što je tih 30 godina, kako sama slikovito opisuje, bilo poput skladnog braka s jednim velikim preduzećem, s puno izazova, ali i s mnogo razloga da ostanete vjerni.
Danas, kada odlazi u zasluženu penziju, iza nje ne ostaje samo radni staž. Ostaje trag jedne generacije koja je gradila kompaniju iznutra: od ratnih improviziranih kancelarija do savremenog sistema koji danas poznajemo.
I ostaje ono najvažnije, primjer mlađima da se profesionalni život mjeri ne samo godinama, nego ljudima koje ste na tom putu dotakli.
Hvala Indiri Škopo na više od 30 godina predanosti, topline i profesionalizma utkanih u priču Sarajevogasa.


